Mucanje i komunikacijske barijere: Perspektiva povodom Međunarodnog dana svjesnosti
Međunarodni dan svjesnosti o mucanju (International Stuttering Awareness Day – ISAD) obilježava se svake godine 22. oktobra.
Cilj je podići svijest o ovom govornom poremećaju, smanjiti predrasude i diskriminaciju te podržati osobe koje mucaju i njihove porodice.
Mucanje je poremećaj tečnosti govora, uzroci nastanka upućuju na složenu kombinaciju različitih faktora. Nastaje kao rezultat međudjelovanja nekoliko aspekata djetetovog razvoja.
Sadašnja istraživanja nastanka mucanja su usmjerena na razlike u razvoju mozga između osoba koje mucaju i onih koji ne mucaju, na porodičnu povijest i genetske predispozicije koje mogu dovesti do tih neuroloških razlika te na određene aspekte ranog razvoja djeteta (uključujući jezične sposobnosti, motoričke vještine potrebne za govornu realizaciju, temperament i sposobnost emocionalne regulacije).
Mucanje se javlja najčešće u ranom djetinjstvu, tokom intenzivnog govorno – jezičnog razvoja djece, tri do četiri puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Normalan tok govora je prekinut čestim ponavljanjem ili produžavanjem govornih zvukova, slogova ili riječi.
Ponekad osoba ne može ni početi izgovarati riječ. Usvajanjem velikog broja novih riječi između 18 mjeseci i sedme godine života, djeca počinju koristiti složenije jezične strukture, ubrzava se tempo govora, a govorno – motorički sistem još uvijek nije dovoljno razvijen. Upravo u toj hronološkoj dobi najčešće se javljaju normalne jezične netečnosti, ali i prvi simptomi mucanja.
Već od rane dobi može ga pratiti visoka razina socijalne anksioznosti ostavljajući negativne posljedice na mentalno zdravlje ove populacije.
Razine govorne netečnosti su:
pravilno i polagano ponavljanje cijelih riječi, dijelova ili cijelih rečenica
granično mucanje
početno mucanje
prijelazno mucanje
uznapredovalo mucanje.
Od druge do šeste godine života djeteta koriste se u radu dva terapijska pristupa:
neizravni pristup koji je usredotočen na roditelje i na promjenu načina komunikacije u porodici i
izravni pristup koji se temelji na pretpostavci da djeca koja imaju početni stepen mucanja (bez obzira pokazuju li to ili ne) imaju svijest o svojoj govornoj teškoći.
Tokom terapije radi se na tome da se dijete nauči nositi s mucanjem, i s unutarnjim (mislima, osjećajima, vjerovanjima) i vanjskim dijelom (tehnikama za tečniji govor).
Vodeća tema ove godine je “Raznolika zajednica osoba koje mucaju – prevladavanje izazova snagom” uz naglašavanje raznolikosti iskustava unutar zajednice osoba koje mucaju, s naglaskom na otpornost i snage koje proizlaze iz suočavanja s izazovima mucanja. Tema ističe mnoge različite načine na koje ljudi mucaju i jedinstvena iskustva, potiče stavljanje fokusa na pozitivne aspekte stečene mucanjem, poput otpornosti, empatije i jedinstvenih komunikacijskih vještina. Ujedno ima za cilj stvoriti okruženje koje pruža veću podršku i razumijevanje prepoznavanjem kako izazova tako i snaga osoba koje mucaju.
Međunarodni dan svjesnosti o mucanju (International Stuttering Awareness Day – ISAD) se počeo obilježavati 1998. godine na inicijativu Amerikanca Michaela Sugermana, koji je želio da se neznanje o ovom govornom poremećaju i nerijetka diskriminacija osoba koje mucaju zamijeni znanjem, prihvaćanjem i poštovanjem ljudskih različitosti.
Zaštitna boja ovog dana je tirkizna, koja se koristi za simbolične akcije poput osvjetljavanja zgrada. Plava je tradicionalno boja koja asocira na mirnoću, dok zelena predstavlja slobodu i pravdu. Kombinacija tih dviju boja za osobe koje mucaju simbol je veze između mira i oslobođenja u potrazi za osloncem i ljudima koji razumiju i dijele njihova iskustva.
Ako dijete muca, nemojte ga zbog toga grditi ili izgovarati riječi umjesto njega. Također, važno je da ga ne uspoređujete s njegovim vršnjacima.
Od prvog dana djetetu se obraćajte mirnim, ohrabrujućim glasom.
Uvijek ga gledajte u oči dok govori, vaše prirodno držanje pomoći će mu da savlada poteškoće.
Koristite jednostavne riječi i izgovarajte ih pravilno.
Osigurajte djetetu rast i razvoj u mirnom i vedrom okruženju.
Ako primijetite simptome mucanja, obratite se logopedu za savjet.
Nemojte ga ispitivati ne ostavljajući mu vremena da odgovori.
Uvijek ga slušajte sa zanimanjem, mora osjetiti da imate povjerenja u njega.
Organizirajte zajedničke igre koje potiču komunikaciju u opuštenoj obiteljskoj atmosferi.
Pokušajte smanjiti komunikacijske pritiske i predvidljive stresne situacije.
Uputite osobe iz djetetove okoline i odgajateljice u vrtiću tako da budu upoznate s djetetovim problemom kako bi mu pomogle da se uklopi.
Govorite sporo tako da vas dijete nastoji oponašati i sporo govoriti, budite mu uzorni model lijepog i tečnog govora.
Ne nagrađujte ga za tečan govor, ali ga i ne kažnjavajte za mucanje.
Strpljivo i pažljivo slušajte ŠTO osoba koja muca govori, umjesto KAKO govori.
Ne postoji povezanost između mucanja i inteligencije.
Nervoza, strah, tjeskoba, sramežljivost ne uzrokuju mucanje.
Osobi koja muca nemojte govoriti neka “duboko udahne prije nego što progovori” ili da “najprije razmisli što će reći” – korisnije je strpljivo slušati te govoriti polagano i jasno.
Stres ne uzrokuje mucanje, ali ga sigurno može pogoršati.
Rana intervencija je najučinkovitija, uz primjenu individualnih vježbi i savjeta koji će biti namijenjeni upravo za to dijete ili osobu koja muca.
Istraživanja pokazuju da se govor, zahvaljujući bilo terapiji, bilo sazrijevanju ili pak njihovom zajedničkom djelovanju, najčešće rehabilitira do polaska u školu.
Poslije se to znatno rjeđe događa spontano.
U predškolskoj dobi je od 2 do 4% djece koja mucaju, s tim da češće mucaju dječaci, a već u školskoj populaciji prevalencija mucanja se smanjuje na oko 1%.
Vjerojatno će najmanje 5% djece mucati barem nekoliko mjeseci tokom svoga života.
Širom svijeta, među pripadnicima svih dobnih skupina, muca 10 na 1000 osoba.
Među odraslima troje od 1000 ljudi iskazuje jak stupanj mucanja i smatra da je mucanje utjecalo na njihovu obrazovnu, profesionalnu i socijalnu uspješnost.
